U rukama Dražena i Luke Radotovića svi metali postaju remek-djela kovino-pojasarskog zanata, bilo da je riječ o rostfraj roštiljima, bakrenim džezvama i kotlićima ili zlatnim kaležima, a rad bih obrtnika prepoznao je i Grad Zagreb, koji im je nedavno dodijelio status zaštićenog kulturnog dobra Zagreba, ističu iz Udruženja obrtnika Grada Zagreba.
Priča o tom obrtu počinje 1953. godine kada August Havel u Vlaškoj 76 otvara kovino-pojasarski obrt. - August je bio direktor firme Lim u Stupniku, ali se ipak odlučio na taj rizični potez. Tako nešto tada je u najmanju ruku bilo škakljivo u to vrijeme – kratko je prokomentirao Dražen Radotović, vlasnik obrta „Havel“.
Branko, Augustov sin, zaposlio se kod oca 1963. godine, a krajem 1979. godine osnivaju zajedničku zanatsku radnju. Nakon umirovljenja oca 1989. godine, Branko preuzima obrt, a 2007. godine pridružuje mu se zet Dražen. Iste godine Radotović preuzima obrt, kojeg i danas samostalno vodi. U obrtu mu se pridružio i sin Luka, predstavnik četvrte generacije ove obitelji koja se već sedam desetljeća bavi ovim zanatom.
Preciznost je u poslu imperativ
- Ovo me je zanimalo od kada sam bio mali. Volim raditi s metalom. Već s 14 godina ovdje sam odradio praksu, a sa 17 sam počeo raditi. Izazov mi je izraditi nešto u malim serijama, a za to je potrebno izraditi i poseban kalup. Kad radimo recimo za Končar, mjere su jako bitne. Ne smije biti odstupanja. Ponekad je riječ i o mikrometrima – objasnio je Luka.
Za ovaj posao je preciznost je imperativ, a majstorsko znanje i iskustvo nužnost. Dečki ponekad znaju otkriti greške nastale u postupku projektiranja. - Nema kompjutera niti inženjera koji može napraviti bolji izračun od nas samih. Ponekad se dogodi da kompjuter kaže jedno, a mi izračunamo nešto drugo. Na kraju naš proizvod sto posto odgovara zahtjevima – pohvalio nam se Dražen.
Otac i sin zajedno rade već 10 godina. Zajedničkim snagama žele održati obrt živim. Kako kažu, ne gledaju na radno vrijeme, niti tko će što raditi. Važno im je da rade i da mogu zaraditi pristojnu plaću. Njih dvojica rade posao za četvero ljudi. Uzeli bi još kojeg radnika ali nemaju uvjeta za to. Davanja za radnike su im prevelika, a na tržištu rada ih nema. Više ne postoji obrazovni program za kovino-pojasarskog majstora, a najbliže tome je zanimanje strojobravar.
No, kako ističu iz Udruženja obrtnika, još postoji nada i za ovaj, ali i za druge zagrebačke obrte, jer polako se u društvu mijenja svijest o obrtništvu, majstori postaju cjenjeniji, a njihove usluge sve traženije. I Radotovićevi kažu da posla ima i da se taj trend vidi i u drugim djelatnostima. Za primjer su uzeli susjeda krojača, također stari obrt, koji jedno vrijeme uopće nije imao posla, a sad ga ima preko glave.
