Dobrodošli na novi portal medijske kompanije Fine'sa Grupe, izdavača portala eVaraždin. Pridružite nam se u nastojanju da budućim generacijama omogućimo vjerodostojan zapis o iznimnim pojedincima i njihovim poslovnim pothvatima, koji su oblikovali i oblikuju naše gospodarstvo, društvo i zemlju, našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Više ovdje.
Intervju:
Kakva budućnost očekuje građevinski sektor, gdje je nastao problem po pitanju obnove Zagreba i Banovine, mogu li se domaće tvrtke pripremiti na inflaciju i nestašicu materijala, koliko visoke cijene nekretnina možemo očekivati, u koji sektor bi država trebala ulagati i jesmo li išta naučili iz obnove koja je uslijedila nakon Domovinskog rata?
O tim i drugim pitanjima vezanima za aktualno gospodarsko stanje, razgovarali smo s Dragutinom Kamenskim, vlasnikom građevinskog diva Kamgrada. S preko 40 godina iskustva u industriji, što je Kamenski započeo otvaranjem malog obrta 1979., danas je na vodećoj poziciji u sektoru, s više od 780 zaposlenih i prihodom većim od jedne milijarde kuna. Među ostalim, otkrio nam je i koji izazovi očekuju hrvatsko građevinarstvo i gospodarstvo, što smo nepovratno propustili, te kako djeluje dobar i strateški menadžment tvrtke.
- Inflacija, poteškoće s lancima opskrbe... Kako se sve to odražava na sektor građevinarstva i je li ova situacija usporediva s ičim u prošlosti?
Trenutna situacija vrlo je složena i ne ide na ruku građevinarima. Istovremeno je generirano više problema koji onemogućavaju normalno poslovanje. Enormni rast troškova na realizaciji ugovorenih projekata neće moći podnijeti izvođači već će za iste trebati pronaći rješenje zajedno s investitorima, u protivnom se isti neće moći završiti. Uz to, invazija ruskih snaga u Ukrajini dodatno je poremetila opskrbne lance u Europi. Ukrajina je jedna od pet najvećih izvoznika željeza u EU, pa osim dodatnog povećanja cijena dolazi i do nestašice materijala. U ovom sam poslu kontinuirano 43 godine i ova situacija, pogotovo u takvom obimu i složenosti, zaista nije usporediva ni s čime iz prošlosti.
- Cijene nekretnina penju se u nebo, zašto?
Cijene nekretnina najvećim su dijelom posljedica niskih kamatnih stopa, rastuće inflacije i želje stanovništva za novim i suvremenijim stambenim prostorima. Stanovništvo je svoju štednju išlo pretvarati u nekretnine, a time se stvorila veća potražnja od ponude i generirane su visoke cijene. Nezahvalno je komentirati hoće li cijene još rasti ili ne, ali mišljenja sam da se ni u materijalima, pa tako ni u cijenama nekretnina nećemo vratiti na staro. Cijene stanova od prije nekoliko godina nećemo više vidjeti.
Obnova? Građevinski sektor nije mogao čekati
- Obnova Zagreba i Banovine, u čemu je temeljni problem i tko je odgovoran?
Ključni faktori koji nisu omogućili pravovremenu obnovu bili su tromost našeg javnog sektora i zakonodavni okvir koji nije definirao sve okolnosti. Neovisno o tome tko je bio na kojoj poziciji, bilo je toliko prepreka da se nakon nepune dvije godine shvatilo da treba mijenjati zakonski okvir. Građevinski sektor, međutim, nije mogao čekati. Kada biste pitali izvođače, vidjeli biste da su svi kapaciteti za ovu godinu, i dio iduće, već popunjeni. Morali smo preuzeti druge projekte i nećemo paralelno imati kapacitete za postojeće ugovorene projekte i obnovu.
- Može li se onda reći da je obnova nakon Domovinskog rata i početkom 2000-ih bila bolje organizirana?
Rekao bih da je to najbolje ocjenjivati kroz prizmu rezultata obnove. Dakle, ako se dobro sjećam, mi smo tada u periodu od nekoliko godina obnovili praktički čitava područja koja su bila ratom oštećena u Hrvatskoj. Kamgrad je tada radio obnovu dijela Petrinje i u Nijemcima. Uspoređujući rezultate, evidentno je da je taj model bio uspješniji nego što je to danas. Šteta da nismo neka dobra iskustva iz tog perioda iskoristili i primijenili ih danas.
Kako je uspio Kamgrad
- Koliko je izgradnja autocesta strukturalno utjecala na hrvatsko gospodarstvo i može li se to smatrati najvećim hrvatskim strukturalnim pomakom, uz "bogomdan" turizam?
Strukturalno je to sigurno bio najveći projekt od osnivanja države. Nažalost, pokazalo se da nismo dugoročno konzumirali efekte koji su se očekivali. Završetkom izgradnje autocesta došlo je do urušavanja građevinskog sektora koji je te radove izvodio. Nismo to znali iskoristiti i stvoriti nove vrijednosti.
- Nakon izgradnje autocesta uslijedila je kriza. Što naša država nije učinila da je kriza kod nas potrajala duže nego u ostatku Europe i svijeta?
Hrvatska je, laički rečeno, previše stegla remen te u kriznim godinama dodatno povećala porezno opterećenje poduzetnika. To je svakako bio krivi korak i u tom periodu smo izgubili pet godina ekonomskog oporavka. Sigurno je da su i veliki infrastrukturni projekti iscrpili potencijal ulaganja za vrijeme krize. Tada smo došli u situaciju da smo imali ulaganja manje-više u privatni sektor. Upravo privatni sektor je bio taj koji je, unatoč krizi, ulagao u određenim segmentima. Nije, dakle, bilo potencijala i to se osjetilo po roku trajanja krize.
- Što je Kamgrad učinio, a drugi nisu, da je rastao upravo u vrijeme krize te zauzeo čelnu poziciju u sektoru građevinarstva?
Kamgrad se koncentrirao na izvođenje građevinskih radova i nije srljao u razvoj nekretnina. Kroz moju zanatsku radnju i obrt, Kamgrad je prisutan na tržištu od 1979. godine i mi smo za vrijeme krize većim dijelom radili u sektoru turizma. Kao što je poznato, za vrijeme krize i u okruženju je bilo dosta turbulencija, nije bilo primjerice tržišta Turske, Grčke, Egipta itd. Dogodio nam se ipak turizam koji je omogućio da te kompanije mogu ulagati. Naše reference u tom segmentu bile su prepoznate i radili smo ključne projekte u turizmu što nam je omogućilo i da rastemo. Jasno da smo, ulaskom u krizu, morali napraviti određenu reorganizaciju, iskoristiti sve unutrašnje rezerve i reorganizirati se u hodu. Ključni faktor je i to što je Kamgrad uvijek imao i ima jaku bilancu te nikada nije bio prezadužen, što je za ovakvu industriju krucijalna stvar. Upravo temeljem tih činjenica mogli smo taj period preživjeti, opstati, pa i rasti.
Škole i vrtići, ali prije svega privreda
- Nakon krize, koju obilježavaju investicije u turizmu, gradnja trgovačkih centara i gospodarskih zona, dolaze Europski fondovi. Do kada na njih možemo računati i u čemu?
Imamo to razdoblje do 2027. i u tom periodu Hrvatska ima priliku stvoriti nove vrijednosti koje će omogućavati stabilnost u narednom periodu kada nećemo više imati sredstava iz fondova. Ključno je da se investira u privredu, u realan sektor koji će dugoročno stvarati novu vrijednost i pridonositi ekonomskoj, a time i političkoj stabilnosti. Potrebne su nam i škole i vrtići, no kada se rade javni sadržaji, treba raditi promišljeno. Imamo priliku vidjeti kako funkcioniraju dvorane koje su 2008. građene za svjetsko prvenstvo u rukometu. Izgrađeni su infrastrukturni objekti koji i dalje traže novac da bi se održavale. A kada se izgradi jedan pogon koji sutra zapošljava i daje određeni proizvod, onda se stvara stalna nova vrijednost i prihodi. Ako ćemo graditi objekte koji samo generiraju troškove, bojim se da će to biti uludo potrošeni novci.
- Koliko Grad Zagreb, kao naš najveći i glavni grad, (ne) koristi svoje građevinske potencijale? Ne samo kada je riječ o obnovi nakon potresa, nego i energetskoj obnovi, te drugim prilikama.
Uvijek je moguće bolje. Ne radi se dovoljno na pripremi da bismo mogli adekvatno i pravovremeno reagirati te maksimalno iskoristiti prilike koje nam se pružaju. Uspjeli smo nekako produžiti rok korištenja sredstava iz Fonda solidarnosti EU. Da smo ostali na prethodnom roku, zaista bi bilo poražavajuće, usudio bih se reći da ih uopće ne bismo iskoristili. Ono čega se sada bojim jest da se ponovno lažno ne uljuljamo da imamo vremena, a godina dana je vrlo kratak period za razvoj i realizaciju projekata. Mi sada moramo itekako promptno reagirati i organizirati se da ta sredstva barem većim dijelom iskoristimo.
'Mogli smo graditi i Pelješki most'
- Imaju li velike hrvatske građevinske tvrtke snage da provedu projekte poput, primjerice, Pelješkog mosta?
Prije svega, trebalo je pronaći načina da to za Hrvatsku daje kratkoročno i dugoročno drugačije efekte. Ne treba zaboraviti činjenicu da smo tijekom 1990-ih samo u Zagrebu kroz nekoliko velikih kompanija imali 69 tisuća zaposlenih. Radili smo i bili smo u svijetu prepoznati kao ozbiljna zemlja s ozbiljnom građevinskom industrijom. Nažalost, propustili smo neke stvari. Naše najveće perjanice završile su u financijskim poteškoćama te smo morali prepustiti izvođenje projekta Pelješkog mosta kineskoj kompaniji. Naše kompanije mogle su i trebale završiti ovakav značajan projekt. Povratka više nema, a najveći problem u svemu su danas ljudski resursi. Osim što nemamo radnu snagu, gubimo i pamet. Odlaskom ljudi gube se znanja i vještine. Jedan Pelješki most i slični infrastrukturni projekti traže određenu strukturu znanja ljudi kojih nema. Građevinski sektor je razgrađen. Dobar primjer je i Viadukt. Nismo znali upravljati ozbiljnim kompanijama u niskogradnji i nismo uspjeli sačuvati nešto što se stvaralo desetljećima.
- Kako riješiti problem radne snage? S tim problemom susreli ste se daleko prije nego što je postao opći problem u Hrvatskoj.
Možda sam ja po tom pitanju prepesimističan, ali nažalost, niz je razloga, od samog sustava školstva, pristupa proizvodnim zanimanjima, a posljedično i velikog iseljavanja ulaskom Hrvatske u EU. Usuđujem se reći da smo osuđeni na uvoz radne snage i da više na ovim područjima nećemo imati radne snage za naš sektor. To je već viđeno u zapadnoj Europi gdje domicilno stanovništvo nije ostalo u proizvodnim zanimanjima. Njemačka primjerice, godišnje treba između milijun i dvjesto i milijun i tristo tisuća radnika, a potrebno je uzeti u obzir čitavu Europu. Kod nas je to posebno izraženo u sektoru graditeljstva i turizma, ali rekao bih da je takvo stanje u mnogim djelatnostima. Morat ćemo proći tranziciju i katarzu, a to je vrlo složen proces. Vidimo da dovođenje novih ljudi zahtjeva izuzetno velike troškove. Njihovo uklapanje u postojeće sustave traje i to su sve izazovi s kojim ćemo se morati nositi.
'Budućnost sektora je neizvjesna'
- Kakva je onda budućnost domaćeg građevinskog sektora, s obzirom na ovo što kažete?
Budućnost sektora je neizvjesna. S jedne strane imamo poticajno okruženje za investicije u smislu niskih kamatnih stopa i značajnih sredstava iz europskih fondova. S druge pak strane imamo rast cijena materijala te nedostupnost materijala i radne snage. Definitivno je da ćemo se boriti s izazovima radne snage, to je trajno. Hrvatska bi kao država morala imati strategiju što se tiče radno sposobnog stanovništva, odnosno uvoza radne snage. Mi smo godinama zabranjivali uvoz radne snage pod parolom nezaposlenosti, a nitko nije ulazio u strukturu tko je nezaposlen. Postojao je također veliki pritisak sindikata da se ne dozvoli uvoz radne snage. Time smo izgubili bazen radnika. Sada ljude izvana moramo uvesti u sustav kompanija, ali i u svakodnevni život. To je vrlo zahtjevan proces, ali je nužan. Sve kompanije susreću se manje-više s istim problemima, tako da naglašavam da je ključno vodstvo kompanije koje treba pronaći najbolja rješenja za kompaniju.
- U kakvoj vrsti projekata je budućnost građevinarstva u Hrvatskoj? Ima li prostora, primjerice, u željeznicama?
Ono što je za građevinski sektor u Hrvatskoj u sljedećem periodu realno je da se sredstva koja ćemo povlačiti iz EU fondova koriste za infrastrukturalne projekte. Tu govorimo prvenstveno o željeznici, pročistačima, aglomeracijama i sl. Vjerujem da će se, završetkom perioda tih sredstava, građevinski sektor dimenzionirati na jednu manju djelatnost unutar Hrvatske. Na kraju krajeva, Hrvatska je tržište takvo kakvo je. S tri milijuna i osamsto stanovnika, osim u ovom dijelu u kojem povlačimo sredstva iz EU, nismo interesantno područje. Sporadično dolaze investicije za određene projekte kao što je to bio Pelješki most ili za aktualnu prugu Križevci-Mađarska granica, gdje grade Turci. Kada ti projekti završe, više ih nema.
'Varaždinska županija bila je rasadnik kadra'
- Vaši planovi za budućnost Kamgrada?
Danas smo zaista toliko zaokupljeni dnevnim operativnim problemima, koji su posljedica pandemije i rata, da sve napore ulažemo kako bismo zadržali postojeću strukturu. Jasno da promišljamo o tome kako i što sutra. Jedan od pravaca, uz zadržavanje postojeće strukture, su i teme određene disperzije, no rekao bih u nekom drugom koraku. Sada treba riješiti primarne probleme i strateški promišljati.
- S obzirom na to da je naše sjedište u Varaždinskoj županiji, možete li nam reći na kakvim ste projektima na tom području bili do sada angažirani?
Na tom području smo surađivali isključivo s privatnim investitorima i radili smo sve pogone i dogradnje pogona za talijanskog investitora, odnosno Calzedoniju u Varaždinu, Čakovcu i Knegincu. Radili smo i druge manje pogone za privatne strane investitore koji su ovdje otvarali pogone za proizvodnju. Ono što nas veže uz Varaždinsku županiju jest činjenica da je Kamgrad imao i još uvijek ima dosta zaposlenika iz tog područja. Ta regija je bila kadar izvrsnosti za građevinski sektor. Imala je dvije velike kompanije, GK Međimurje i Tehnobeton Zagorje. Nažalost, jedna od tih kompanija više ne postoji, a druga egzistira u manjem obimu. Zaista, to područje je bilo rasadnik kvalitetnog kadra za naš sektor. Vrlo smo sretni i zadovoljni što smo iz tog područja zapošljavali.
