Djelatnost kolodvorskih usluga Prese?ki pruža još u Novom Marofu, Ivancu, Krapini, Zaboku, Zlataru i Pregradi, a njegova posljednja akvizicija samo je još jedan korak k okrupnjivanju poslovanja Prese?ki grupe na sjeverozapadu zemlje. U svom vlasništvu ima i vlastitu pekarnicu, stanicu za tehni?ki pregled, kao i zastupništvo za prodaju Isuzu i VDL autobusa u Hrvatskoj i Sloveniji.

"Vratit ću se kao vlasnik!"

U veljaći ove godine postao je predsjednik Udruženja cestovnog putničkog prometa pri HGK, i to je uglavnom ono što je o Antunu Presečkom poznato. U našem kraju manje se zna da je u Krapini suosnivač Veleučilišta "Hrvatsko zagorje", na kojem već osmu godinu obnaša dužnost dekana.

Nekako se čini da je sve u svom životu činio s velikim razlogom. Iz Croatiatransa otišao je s riječima "Vratit ću se kao vlasnik!" i vratio se. – Kao vlasnik! Nekoć je bio gladan kruha, pa je mnogo godina kasnije otvorio pekaru. Danas ga pomalo smeta što ga neki smatraju tajkunom, pa je napisao i izdao vlastitu autobiografiju. A sve o svom intrigantnom poduzetni?kom životu i pogledima na život ispričao je u ovom intervjuu.

• Možete li se prisjetiti kako ste se uopće našli u biznisu s autoprijevozništvom?

Svaki mladi čovjek teži k tome da vozi pa sam tako i ja još od malena „mirisao“ benzinske pare . Završio sam za keramičara, međutim kada sam došao iz vojske prvo radno mjesto bilo mi je u Croatiatransu gdje sam radio kao vozač. A zanimljivo, prva tura bila mi je Pariz , u međunarodnom prometu vozio sam tri i pol godine. Nakon toga upisao sam i završio tadašnju Saobraćajno-tehničku školu i 1978. godine u Krapini otvorio Teretni promet. Od tada sam na istoj poziciji, mijenjale su se samo firme.

• Akvizirali ste na način da kupujete tvrtke u stečaju?

Da, model je bio kupiti tvrtku u stečaju jer u tom slučaju dobijete osnovu, a to su – linije i onda na tome nadograđivati našu poslovnu politiku. Ina?e, da odem u privatni biznis natjerala me sila jer sam 1990. ostao bez posla i dvije godine bio na burzi. U firmi je došlo do smjene rukovodstva. Jest da su meni obećali neki posao direktora specijalnog teretnog prometa u Zagrebu, ali meni tada nije odgovaralo da svaki dan putujem na posao u Zagreb. U ožujku 1990. otvorio sam vlastitu firmu, Presečki prijevoz.

Je li taj otkaz bio svojevrstan psihološki "okidač"?
Znate, svi mi imamo nešto u sebi. U tom biznisu ja sam se vidio još u djetinjstvu, sanjao sam svoju budućnost i ona se ostvarila. Vjerujem da je u čovjeku ono što će postati i kako će se razvijati u svom životu. Najvažnije je to kakav stav zauzmete u mladosti, a ja sam u svojoj percepciji života još od mladosti imao viziju toga da nešto postanem. Tome je svakako pridonio i odgoj moje majke i oca, kojeg smo žena i ja prenijeli na djecu, a sada prenosimo i na unuke.

• Na najvažnije funkcije u tvrtci zbog toga postavljate upravo članove obitelji?

Mi smo obiteljska tvrtka, što je dobro jer se u najtežim trenucima imate na koga osloniti. Mi smo ih svakako prolazili jer smo uzimali kredite s visokim kamatama. To, dakle, ne možete sa suradnicima jer oni to ne osjećaju. Pod hipoteku morate dati i vlastitu imovinu. Kad to napravite, onda vam suradnik isto tako vrlo malo može pomoći jer treba podmetnuti leđa. Danas je sasvim druga slika. Mi menadžere moramo imati jer ne možemo biti svugdje, ali prije svega provjerene ljude, a imamo i kontrolne mehanizme pomoću kojih ih nadziremo.

• Što zahtijevate od djelatnika koji rade kod vas?

Prije svega zahtijevamo znanje,odlučnost,odgovornost i lojalnost. Lojalnost je svakako važnija jer netko možda ima manje znanja, ali ako je lojalan naučit će. Ako netko nije lojalan, onda je badava i znanje! Treba imati i odlučnosti jer se ne može za sve pitati vlasnika. U 25 godina, koliko je stara naša tvrtka, mnogi naši menadžeri zajedno sa mnom našli su se u vrlo složenim situacijama. Danas smo tu gdje jesmo, ali uspjeli su samo oni koji su bili odgovorni, odlučni i koji nisu imali skrivene namjere da rade za sebe.

• Na listi ste najbogatijih Hrvata, predstavlja li vam to kakvu osobnu satisfakciju?

Pročitao sam to na nekim portalima, ali ne bih ja to tako rekao. Nikada nisam gledao bogatstvo kroz vid imovine, jer mislim da je ono prije svega u tome kad čovjek ima ispunjenu dušu svojim djelima. Reći ću vam i to o čemu sam neki dan razgovarao sa ženom. Veli ona: "Tonček, mi ne možemo reći da je to što imamo naše. Sve je to bankovno!". Ljudi imaju krivu percepciju. Uvijek sam išao iz kredita u kredit, ulagao u tvrtku, i osim kuće koju sam napravio prije, ništa drugo nije moje. I ono što sam već otplatio nije moje. Ja sam samo dio kolektiva i onaj koji omogućava svim tim ljudima da imaju posao. Tako da se ne smatram tajkunom, a kad bi i ljudi tako gledali na stvari, onda bi bila drugačija percepcija nas poduzetnika.

• Koja sitna zadovoljstva si ipak priuštite?

Najveće bogatstvo mi je to, da su mi djeca i unuci skromni. Živimo skromno kao i sav ostali svijet i puno radimo. Ja sam obrađujem svoj vinograd i imanje i vjerujte mi, nikome od onih koji se danas nalaze u miljeu onih koji su nešto stvorili nije lako. Piše da ja imam navodno veliku imovinu. Ona možda i vrijedi toliko, ali je već 25 godina pod hipotekom . Svi mi smo sluge bankama! Ljudi moraju shvatiti da banke zapravo zarađuju, a mi dajemo sebe i svoj život da bi ljudi imali gdje raditi. Ako želiš biti uspješan menadžer ili poduzetnik onda moraš biti žrtva.

• Može se također pročitati da ste napredovali zato što ste devedesetih bili blizak HDZ-u...

Ja sam vam u HDZ-u bio do 1994. godine i kao predsjednik izvršnog vijeća radio bez naknade, zato što za mene novci nikada nisu bili bitni. Ja sam tada ulagao u sebe i svoje djelatnike, a iz politike sam se povukao 1994. godine i od tada nisam nigdje. Počeo sam napredovati tek godinu dana kasnije, 1995. godine kada sam kupio Autoprijevoz Krapina i Krapina bus. Inače politiku cijenim, ali do određene granice! Tko se za nju veže taj nema budućnosti. Ja se nisam vezao i danas vidim da nisam pogriješio.

• Kakva vam je obiteljska pozadina, jeste li kao dijete bili siromašan?

Bio sam gladan kruha i zato sam napravio pekaru. Svi koji su u životu uspjeli bili su siromašni. Nitko se nije rodio sa znanjem i fakultetom. Kroz život treba kročiti i, kako bi rekli Zagorci, razmicati glogovo trnje, a to nije jednostavno. Ili se sav podereš ili uspiješ! Najteže u cijeloj toj priči su novci. Ja sam najprije za hipoteku dao svoju vlastitu kuću, onda i pekarnicu kada smo kupovali Autoprijevoz i Krapina bus. Drugog izbora nismo imali, jer da to nismo napravili ne bismo mogli u biznis. U ono vrijeme to je bila velika lutrija!

• Nitko se nije rodio s fakultetom pa ni vi . Kako ste to uz sav posao stigli?

To me puno ljudi pita. Ja sam noćna ptica i spavao sam u prosjeku četiri do pet sati dnevno. Najviše sam znao naučiti od dva do pet sati ujutro. Nije problem učiti i raditi nego steći navike! Najprije sam završio za keramičara pa sam otišao u vojsku, gdje sam bio vozač . Nakon toga dobio sam posao vozača, vozio tri i pol godine i odmah dopisno upisao tehničku školu, nakon čega sam upisao vanjsku trgovinu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. No, kako sam imao ambicije, upisao sam na Prometnom fakultetu u Zagrebu 1994. godine, kada sam završio promet počeo sam razmišljati o tom veleučilištu. A da bih otvorio veleučilište, morao sam steći uvjete pa sam upisao i završio magisterij i doktorat.

• Razmišljate li uopće o mirovini?

Sada sam u 63. godini i imam 46 godina radnog staža jer sam počeo raditi s 18 godina. Međutim, ja ću još dugo raditi. U mirovinu ću najvjerojatnije otići pa ću biti prokurist i pomagati obitelji. Bavim se naukom, osmu godinu zaredom sam dekan, što isto tako radim bez naknade. Interesantno, ljudi ne mogu vjerovati da netko može raditi bez novca. No, mislim da upravo tu leži sreća koja se u meni stvara, da sam na jednoj strani žrtva, a na drugoj mi se otvaraju vrata. Imam još dosta planova, koje prenosim na obitelj i svoje suradnike. Rekao bih da smo u našem razvoju tek negdje na sredini.

• Napisali ste i vlastitu autobigrafsku knjigu, što je bio motiv?

Nikad ili rijetko govore pozitivno o ljudima poput mene – koji stvaraju! Međutim, govorit će se u budućnosti odnosno u povijesti, a sve što je napisano i sagrađeno čita se i pamti. Tada će se vagati je li netko bio pozitivan ili negativan, a ja bih volio da pozitivnost koja iz mene izvire ostane u narodu jer život je kratak. Da živimo i sto godina, to prođe u hipu, a za to vrijeme čovjek mora nešto napraviti. Ja sam puno napravio, ali uvijek znam reći, uz Božju pomoć i volju Božju. I da nemam vjere ne bih uspio. Vjerujem da je iznad mene netko drugi i da bez Božje pomoći ne možemo napraviti ništa.